Orao-na-ramenu

--- WELCOME TO THE JUNGLE ---

02.12.2016.

Lov

Smiješno mi je već postalo biti koliko toga podrazumijevamo pod ljubav... Čak ima više i u mržnji one prave ljubavi nego u tim lažima s kojima nas kljukaju i uče. Mislio sam malo o tome općenito, ali neda mi se. Samo da kažem kako i u jezičnom rječniku ta definicija mi ne pije vodu. To me zapravo i prisililo da napišem ovih par rečenica.

1.       Ljubav – snažan osjećaj naklonosti, strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome. – Mislim ono, zamisli, strastvena privrženost nakon 30 godina braka. Spolna privlačnost je njima ljubav? Pa to je čista kemija, čisti seks koji nema veze s ljubavlju.

2.       Ljubav – meton. ljubljena osoba.

3.       Ljubav – jaka sklonost prema čemu [ljubav prema poslu; ljubav prema domovini; radim iz ljubavi; vene od ljubavi]Venem od ljubavi. Još nikad nisam čuo da netko vene od ljubavi, valjda vene od patnje. Ljubav prema domovini? I onda ideš u rat ubijati druge ljude u ime ljubavi.

4.       Ljubav – osjećaj privrženosti što ga jedni za druge osjećaju članovi iste obitelji ili iste zajednice [majčinska ljubav] – Ovdje se slažem oko majčinske ljubavi. Jer to je ljubav. To je u biti hrana u djetinjstvu. Ali ne može se takva ljubav uspoređivati s domovinom, s braćom... To nije hrana za dušu. Ne može ljubav biti privrženost...

5.       Ljubav – a. rel. osjećaj bliskosti i pripadnosti Bogu, svaka sklonost prema dobru b. kat. jedna od teoloških vrlina (uz vjeru i ufanje)Ovo je neka druga tema.    

 

Ljubav je hrana za dušu. Kao što je hrana gorivo za tijelo. Ljubav je nešto sveto. U ljubavi se ne pati, u ljubavi se ne veže, u ljubavi dvoje rade na svojoj slobodi, ljubav je davanje bez kompromisa... Ljubav je mir i tišina. Jednostavno.

Ono ostalo su sve emocije: žudnje, strasti, uzbuđenja, nagoni, požude, simpatije, zaljubljenosti, patnje, interesi...

Znam da ljubav ima više različitih značenja i konteksta, ali gledajući malo dublje, mislim da bi ipak trebali dati toj riječi jedan poseban status; jednu posebnu definiciju. Jer puno ljudi je razočarano zbog ljubavi, puno ljudi se ubilo zbog ljubavi, puno ih pati, puno njih govori da ljubav ne postoji, da je sranje... Da sranje je, jer nikad ni nisu bili u pravoj ljubavi. Sve su to bile ideje i slike koje su se razbile s vremenom. Sve su to zapravo krive percepcije.

Bild
27.11.2016.

Pucanj u prazno

 Čitao sam kako u mnogim stranim zemljama izbacuju ocjenjivanje u osnovnim školama, i to tamo negdje do petog razreda (Danska sedmog); a i ostali školski programi su im također drugačiji od ovih naših balkanskih u kojima maltretiraju djecu s domaćim zadaćama. E pa tu leži jedan od tih mnogobrojnih problema kada je u pitanju naše društvo.

Najveća i najvažnija reforma u našem školstvu će uvijek biti kako napisati vlastitu istinitu povijest, a sve to zavisi koja je stranka trenutno na vlasti. A nek mi kaže netko što li je to tu uopće istina? Kako kažu: samo pobjednici pišu povijest. Da se mene pita, ja bih svaki rat proglasio velikom sramotom za čovječanstvo, a ne stvarao heroje i istinu. Jeste li primijetili kako kod nas politika uvijek vodi glavnu i ključnu riječ kada su u pitanju reforme obrazovanja? E pa dakle našoj djeci se već od malih nogu mora stvoriti ego, ali na njihov način, tako da taj ego funkcionira po principu tih političkih budaletina... Ne znam postoji li uopće tu kod nas neka utjecajna nevladina organizacija koja nije nevladina. Iz čega si nastao zavisi od genetike – u šta ćeš se pretvoriti, od politike. Stanislaw J. L

Prvo pradjed uči o Austro-Ugarskoj Monarhiji. Zatim se djeda uči o komunizmu i kontra svega ostalog. Onda sin uči o demokraciji i novim nastalim političkim herojima koji su zaslužni za mir, za samostalnost i za štatijaznam sve ne, a komunizam kako je zapravo bio štetan. Pa onda sin uči sve to isto dok ne izbije neki novi rat i neka nova politička ideologija. Sve su to ustvari priče od kojih nas prave podobnim ovcama za ispašu na kojoj vladaju moćni pastiri. Nije li politika zapravo samo vještina da se laže u pravi čas? Voltaire.

 

Prvo da točno razjasnimo što je to ego: Ego je slika o sebi koju imamo u umu. Kratko i jasno. A na formiranju ega zaslužno je naše društvo, odnosno: škola, prijatelji, ponajviše roditelji, religija i tako dalje. Dakle svi su oni utjecali na stvaranju našeg karaktera. Velika je zabluda da je sve u genetici, jer u njoj je tek mali postotak kada je riječ o umu. Recimo ja sam se često svađao s ocem, nismo se baš nešto pretjerano dobro slagali, i uvijek je govorio: na koga si ti da mi je samo znati... jedino ako nisam od poštara, onda je to sasvim druga priča. Šala. Ali da ne dođe do zabune, mi smo zapravo imali iste interese, i on je najviše zaslužan za formiranje mog karaktera, ali kad je došlo vrijeme da mogu u nekim datim trenucima odlučivati sa svojim istinskim ja, sa svojim srcem, e onda je tu nastao konflikt... Mislim da bi roditelji trebali jednoga dana shvatiti kako moraju prestati biti roditelji. Velika sloboda se osjeti kad se odvojiš od njih, i psihički i fizički... zato što je to prirodno. Zato što energija mora ići dalje, a ne natrag.

 

Sada da se vratim na početak. Zašto nam je tako kako je? Ne znam, ali probat ću si to objasniti, što naravno ne mora biti točno.

Ključ problema leži u obrazovanju, u školama, u vrtićima, u roditeljima, u zastarjelim i štetnim tradicijama... Tu je problem. Jednostavnost je rješenje. Kod nas se sve komplicira i nameće. Dok druga djeca idu sa smiješkom u školu i vrtić, naša baš i ne, jer im je postavljen zahtjev kazna i nagrada. Djetetu u prvom, drugom ili trećem razredu postaviti takav određeni zahtjev, kao što su ocjene ili fol zvjezdice, je glupost, jer djete nema još tako dovoljno razvijenu svijest da to razumije. Učenici predškolske nastave i prvašići misle da idu u školu zato što to od njih traže mama i tata. I oni uče da njih zadovolje. Oni nemaju pojma da idu tamo zbog toga da dobiju znanje, da dobiju diplomu koja će im kasnije biti tek običan papir za ulazak u određenu sferu posla za koju su nadareni i koju vole, od koje će zarađivati za kruh. E zato su određene zemlje odlučile napraviti veliku prekretnicu, i ne samo da su reformirali školstvo, nego su totalno otišli u drugom smjeru. Naše reforme su mršave, a to znači da su izmjene slabe, jer kod slabe reforme koncept ipak ostaje uvijek isti. Isto sranje samo drugo pakovanje.

 

Bild Na Istoku djeca čak prakticiraju meditaciju, koja se proširila čak i na neke američke i engleske škole. U Danskoj se recimo već dugi niz godina radi na tome da djeca izrastaju u sretne ljude, i da, prvi su u svijetu po tim nekim statistikama... Negdje u Engleskoj počeli su sa eksperimentima u kojima djeca rade isključivo na sebi, da vole sebe, i da samoinicijativno odlučuju bez ikakvih naredba. A kod nas? U mnogo primjera: Dobi peticu pa ćeš dobit bicikl. Dijete nauči sve napamet, dobije peticu, zatim dobije bicikl. Shvati kako mu škola i učenje zapravo donose neku vrstu ugleda i važnosti među vršnjacima, te materijalnu vrijednost. Dakle, uči zbog nagrade ne zbog znanja. Jer da nema ocjena nebi bilo ni nagrade. I takav način rada postaje pravilo u životu. Učiš zbog nagrade i privilegija u društvu, a ne zbog znanja. Kasnije kada to postane navika i pravilo, kad ego počne sve više i više rasti, čovjeka zanimaju samo nagrade, užitci, ugled, materijalno i sl. A logično je da u tom lažnom svijetu nema mjesta za svih. Ono što je jako bitno, je to, da stvorimo djeci jednu zdravu sliku u glavi, da ih učimo više o životu barem dok im je ego još u tom ranom i početnom formiranju. Lako je za informativno znanje, to poslije može svatko naučiti.

 

Koliko je tek doktora koji su na početku svoje karijere započeli studirati medicinu samo kako bi radili svoj posao zbog statusa u društvu, zbog titula koje ti daju tu neku psihološku moć u odnosu na druge i veliku plaću. Trenutno nisu velike pa stoga imaju čast da idu u politiku ili vani. Imam u obitelji jednog takvog. Puno mladih se kod nas školuje baš zbog toga. Malo njih voli svoj posao ako nema nagrada, jer čitavo naše društvo pati od bolesti koja se zove imati moć. Svi žele postati netko i nešto, zbog toga što svi pate od neke vrste anksioznosti i od kompleksa inferiornosti. Nije li to zapravo osrednjost? Jučer čujem kćer se požalila majci: strah me da ne dobijem otkaz, jer firma u kojoj radi, njemačka firma, slabo posluje, vode je naši... a na to majka odgovori: Nemoj se žderati iznutra, idi u Njemačku kao i tvoj otac što je otišao. Ali pozadina i suština tog problema iz priče je ta kako ta firma slabo posluje jer glavešine nemaju dovoljno novaca za skupe hotele, za aute, za šampanjce, za glamurozne domjenke... Eto kako mi funkcioniramo. Ako si ti jedna poštena jedinka u takvoj ljudskoj skupini, mrtav si. A kod nas je takav omjer 1 na prema 5, sigurno, ako ne i više. I problem je taj što će i kćer isto tako to reći svom potomku. Ali nisu one krive. Isto tako znam za jedan slučaj kako je tu u jednom mjestu jedna žena tražila neku uslugu od općine, načelnik je rekao kako nema nikakvog problema, ali da ona onda mora da izađe na izbore i da glasa za njega, ona i čitava obitelj. Njen sin nije bio nikako za njega, ali je ipak morao glasati jer nagađa se da navodno taj načelnik ima uvid u listu glasača, što čisto sumnjam. Drugi sin isto tako nije bio za njega, ali mu je ovaj najedanput postao drag. I meni bi bio drag, jebiga, kad osjetiš opasnost na svojoj koži, prijeći ćeš šutke preko svega. Takvo nam je društvo, prilagođavamo mu se i postajemo svi „politički“ smradovi... ja tebi ti meni.

Problem je dakle u svijesti! Jer mi zapravo sami sebi stvaramo takvo društvo kakvo je trenutno, nisu političari za sve krivi. Kolektivno socijalna svijest nam je takva. Socijalizirali smo se i uklopili u takvu društvenu zajednicu. I koliko god da znamo i koliko god da se bunili protiv takve nepravde, nažalost, u 90 posto nas je u umu takva slika. A ta slika se naslikava od malih nogu i ona postaje s vremenom sve jača i jača. I onda tada zakoni postaju nezakoniti, a anarhija normalno stanje.

Na tom istom principu je stvoren i naš karcinogeni sustav, naš obrazovni sustav... Prije par dana jedan je učenik u školi radio probleme, i na sjednici Razrednog vijeća donešena je odluka da mali dobije ukor. Međutim, jedan onako dosta razuman profesor rekao je da to ne vodi nikamo, jer malog kući svaki dan tuče tata i kako bi trebali zapravo poslati socijalnu radnicu na teren. Ali ipak za to nitko nije imao hrabrosti, zbog toga što kad zoveš socijalu moraš dati svoje ime i prezime, i to druga strana ima pravo znati, bar je tako kad je riječ o školi. Na kraju krajeva, ni učitelji nisu baš povezani s djecom na onaj način na koji bi trebali biti; i o tome se da dosta raspravljati. Eto, to je ta prava slika našeg socijalnog društva, i zato se radi u tim nekim pametnim zemljama najviše na obrazovanju. Da danas-sutra čovjek može dati savjesnu i duhovno svoju odluku, a ne da njegove misli, odluke i potezi ovise o društvenoj zajednici koja tu ima najveći utjecaj na naše prosudbe. Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži. Albert Einstein. Mi smo se potpuno integrirali u takvo društvo, a da toga uopće nismo svjesni. Balkanska državna tijela imaju opake fizičke, psihološke i mentalne bolesti, imaju političare koji su karcinom u tom tijelu, oni su um, a mi smo bolesno srce.

 

Kod nas se ne radi na tome da djetetova nagrada bude uspjeh zbog znanja, već zbog skroz nekih drugih stvari i prilika. I tu je problem, zato što se djecu ocjenjuje, ucjenjuje i nagrađuje, što kod kuće, što u školi. Već od malih nogu ih se kroz praksu uči da su bolji i posebniji od drugih. Baš mi priča prijateljica iz Amerike kako tamo direktor ili neki doktor nema nikakav problem na ulici popričati sa smetlarom. Isto tako vidio sam svojim očima kako u Austriji i Njemačkoj doktori lijepo i normalno idu podzemnom na posao, nemaju taj problem, a naši novopečeni ''aristokrati'' Mercedesima i Bmw–ima. Ali to samo kao što rekoh ona prva generacija, koja je rođena na Balkanu. I ja sad stvarno ne znam koji drugi problem može biti osim ovog. Možda bi stvarno trebali promijeniti u glavi našu sliku o sebi i onda je prenijeti na djecu. Da stvaramo male umove koji će promijeniti društvo na bolje, a ne da stvaramo tajkune. Jadan je onaj koji može stvoriti enormno bogatstvo za kojega ćemo mi poslije raditi. I da ne prenosimo znanje koje je postavljeno na ucjenama i nagradama koje stvaraju stres. Zato i jesu Balkanci veliki emotivci i kompleksaši, jer za svaki kurac im je povrijeđen ego. Malo imamo previsoko mišljenje o sebi. Treba nam intelekt i inteligencija, jer očito je da jedno bez drugoga ne ide. Intelekta imamo i samo nam još fali malo inteligencije temeljene na sintetičnim razmišljanjima. Korjen problema je u svijesti, možemo mi rezati štetne grane našeg društva koliko god hoćemo, ali one će u proljeće opet izrasti. Jer kako kaže Dostojevski: Glupani koji su postali svjesni da su glupani više nisu glupani.

 

Osobno mislim da se mi odrasli generalno ne možemo baš previše promijeniti u ovom, priznali mi to ili ne, represivnom društvu, previše je tu stresova i trauma. Ali zato kad bi se djecu usmjerilo nekim drugim pravcem, za razliku od sadašnjeg, mislim da bi sve to krenulo na bolje.

 

I na samom kraju, neki dan mi kaže jedan poznanik kako je školsko obrazovanje bilo bolje za vrijeme Jugoslavije. Je istina, toliko je bilo bolje da su te generacije uništile ove današnje s pišljivim ratom. Nedaj bože opet rata.

22.11.2016.

Otpuštanje ili Ne budimo majmuni

U Indiji postoji efikasan način za hvatanje majmuna. Priču o tome zabeležio je Džon Zabat-Kin.

U kokosu se izbuši dovoljno velika rupa da u nju stane ruka majmuna. Kokos se potom žicom pričvrsti za drvo. Onda se u kokos stavi banana. Majmun dođe, gurne ruku u kokos i uhvati bananu. Rupa je dovoljno velika da majmun može da gurne ispruženu ruku u nju, ali je suviše mala da može da izvuče savijenu pesnicu. 

Sve što je potrebno da uradi, da bi se oslobodio, jeste da pusti bananu. Ali, većina majmuna je ne pušta.

Izvor: talasi.org


 
20.11.2016.

Svijet 123

Svijet 1

Nekad mi se čini da je san stvarniji od budnosti. Nekad mi se čini da u snu ne mogu utjecati na događaje. Nekako sve prihvaćam na što naiđem. Borim se bez neke borbe. U snu možeš izbjeći svoju smrt, samo se probudiš i kažeš živ sam. U snu nikada nisam razmišljao o nečemu što mogu razmišljati budan. U snu ne razmišljam o Bogu, ima li ga il ga nema. Loš san mogu zaboraviti. U snu mogu putovati. U snu mogu biti i s najljepšom ženom. Svaka žena može biti s najboljim muškarcem. Svaki san nasmije do suza kada ga ispričaš... U snu mogu letjeti. U snu mogu zauvijek ostati mlad. U snu se mogu pomiriti s neprijateljem. U snu mogu doživjeti da je na čitavoj planeti ljubav i mir. Međutim, i ne mora biti sve to tako idilično, može biti i gore nego što je li u stvarnosti. Ali ipak jedno znam, znam da je u snu sve moguće. Barem dok se ne probudiš...

Svijet 2

Nije li stvarnost najgori san? Možeš li u stvarnosti letjeti? Možeš li najgorem neprijatelju zlo oprostiti? Možeš li izbjeći sigurnu smrt? U stvarnosti ne možeš ništa. U stvarnosti sve što zamišljaš čini ti se beskrajno stvarno. U stvarnosti patiš, boluješ i gineš. U stvarnosti živiš svoj san, ispunjuješ tuđe i svoje snove, kakve god, al ipak su snovi. U stvarnosti živiš u laži, živiš u iluziji. Stvarnost je tmurna. Budućnost je tmurna, zbog tmurne prošlosti. No pitam se je li i to san? Mislim da je. Zamisli, živimo u prošlosti, živimo u budućnosti, a ništa od to dvoje ne postoji... postoji samo šablona i trka oko moći. Čini mi se da je budnost paklena suprotnost od božanstvenog sna. Slika odsjaja dvije iluzije. Ali čini mi se da i san polako uništavamo. Trujemo se drogama samo da bi utonuli u san. Nije li san nalik mobitelu na punjaču preko noći? Punimo se da bi se mogli prazniti. Postajemo psihotični roboti. Uništavaju nam budnost u potrazi za američkim snom.

Svijet 3

Pitam se postoji li nešto, a da nije iluzionarno i represivno. Postoji li neka treća opcija? Postoji li neki savršeni sklad? Postoji li nešto što nije otrovno i gorko. Da nas ne boli. Postoji li svijet u kojem ne postoje kraljevi i robovi, zatvori i haremi, vile i barake, bogati i siromašni, gozbe i kontejneri, teisti i ateisti, lijevi i desni... Postoji li mjesto u kojem su karakteri jednostavni, a umovi kristalno čisti i zdravi? Postoji li mjesto gdje nitko nikog ne osuđuje? Postoji li mjesto gdje ne postoji nikakva spoznaja o suprotnosti, iako je ima, neko suvislo mjesto u kojem ne postoji ni dobro ni loše, ni start ni cilj, nego jednostavno To. Postoji li mjesto koje nije ni blizu nalik Svijetu 1 i Svijetu 2? Želim da ne želim da želim da postojim u takvom mjestu. Želim da ne znam da želim da sam tamo. Želim da procvjetamo u trećem svijetu, u trećoj dimenziji, na treći level ljudske svjesnosti, da baš to želim...ali kažu kako će se to desiti samo onda kada jednostavno prestaneš da želiš u toj svojoj potrazi živjeti u Svijetu 3; i sa srcem prihvatiš i spoznaš Svijet 1 i Svijet 2...

Bild
18.11.2016.

Okršaj :)

Neki dan šetam se ja gradskom rivom u sklopu marine i onako polu klošarski odjeven čujem kako netko zazviždi iza mojih leđa. Okrenem se i vidim nekog tipa kako me gleda s kablom u ruci. I dok je držao taj kabel usput je i radio neke čudne face, te zatim prstom druge ruke usmjerio direkt u njega, što ja u tom trenutku shvatim da on hoće da mu ja nađem priključak za struju da prikopča svoju jedrilicu. Vidim ja da je on stranac, a i na brodu mu vijori engleska zastava. Čovjek je očito zamijenio mene s lučkim mornarom koji ga je trebao dočekati. I mislim si ma đubre jedno nekulturno, šta ti ne znaš šta je bonton? Lijepo zazviždim i ja njemu i usmjerim svoj prst prema, pretpostavljate gdje, neću da budem prost. Ma ajde bježi.


Stariji postovi

Orao-na-ramenu
<< 12/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031